
Nekada davno, u dalekom kraljevstvu... Ova rečenica je svima dobro poznata, jer upravo tako počinje svaka bajka. Nekada davno u jednom kraljevstvu živela je princeza... Ili nekada davno jedan kralj odluči da nađe sebi kraljicu...
Bajke su priče namenjene deci gde se čudesno spaja sa stvarnim. One donose pouke uglavnom na kraju priče. Nastale su davno, a prvo su se prepričavale. Tek posle, kada je čovek otkrio pismo počeo je da ih zapisuje. Danas imamo mnoštvo ovakvih priča, koje su rasprostranjene svuda po svetu.
U čemu je zaista magija jedne bajke? Da li je u tome što tamo postoje patuljci, zmajevi, prinčevi i princeze, čarobnjaci, veštice i vile? Ili u tome što bajka vodi u svet u kome dobro pobeđuje zlo, gde životinje pričaju i gde čarolijom čovek postaje žaba?
Šarenolikost svake bajke pokazuje koliko život može biti isto tako, šaren. Mašta nam pomaže da zamislimo tu šumu u koju je Crvenkapa zalutala, Nedođiju ili Pepeljugine kočije od bundeve. Odrasli razmišljaju o svakoj rečenici koju kažu. Ali dete ne shvata taj magični svet tako ozbiljno. Za dete mačak zaista nosi čizme, a drveni lutak na kraju postaje pravi dečak. Bajke su živahne, prepune i radosti i nepravde kao i sam život. Uz njih su svi odrastali. I mama, i tata, učiteljica, pa čak i ona baka u parku.
I na kraju dobijamo i dogovor da li su deci potrebne bajke - da, potrebne su im, a ni odraslima ne bi bilo loše da se malo podsete kako je to biti dete i da se vrate u svet mašte, barem na jedan sat.